Stupove društva vidimo kao osnovne strukture koje ga čine stabilnim. Nose ga i omogućuju mu egzistenciju kao takvu. U društvu, baš kao što je slučaj i u arhitekturi, čvrsti i kvalitetni stupovi čine dugotrajnu stabilnu građevinu, dok loši čine arhitekturu upitne kvalitete čija je egzistencija po svoj prilici kratkog životnog vijeka. Stupovi su društva, dakle, substrukture čija se kvaliteta manifestira na održivost čitave cjeline.
U mladom društvu poput hrvatskog, koje je pritom nedavno prošlo i traumu rata, teško je objektivno razglabati o moralnosti, o odgovornosti ili o ispravnosti onih koji su ga postavili na noge, o ljudima koji ga uglavnom i danas vode. Ipak, posljednjih se godina pojavljuje sve veći broj onih koji jasno uočavaju, te prozivaju određene društvene anomalije. Iako idejno utemeljeno na pravednosti, moralnosti i jednakosti, hrvatsko se društvo, kako uviđa autor izložbe “Stupovi Hrvatskog društva” Vedran Ivanković, u jako kratkom periodu zapravo našlo ukopano u samo naizgled kvalitetne, mada čvrste temelje. Stupove našeg društva, smatra Ivanković, čine lokalni šerifi, svećenici, kapitalisti, političari i ini kojima su u interesu primarno vlastiti interesi. Autor primjećuje kako dotični čvrsto stoje na svim bitnim pozicijama društva te da ih je teško i poljuljati, a kamoli zamijeniti. Zamjena je zapravo samo naizgled moguća. Ukoliko se ona i dogodi, utoliko sliči Platonovoj priči o pećini, ona nije ništa drugo doli običan privid. Radi se samo o zamjeni jednoga drugim (od kojih su oba jednaka), a tu je uvijek, naravno, i treći, i četvrti, i peti,… Dakle, kakva god se predstava za javnost izvodila, stvari su uvijek i opet iste, zabava za mase vođena masovnim medijima čiji je zadatak održavanje privida jednakosti i pravde. Ivanković smatra kako budnim promatračima situacija već postaje poprilično apsurdna, čak i pomalo smiješna. Iz tog se razloga umjetnik odlučuje radikalno je prikazati izložbom u Salonu Galić - odlučuje u potpunosti ogoliti vodeće sfere društva. Svesti ih na minimum. Determinira ih vlastitom projekcijom njihove srži. Modelira osamnaest objekata, simboličnih interpretacija detektiranih društvenih problema, te ih u galerijskoj atmosferi iznosi na uvid ostavljajući posjetiteljima na izbor žele li postati sukreatori ili ne prihvatiti ovakav način likovnog govora. Umjetnik bez ustezanja javno proziva nametnute moralne instance našeg društva koje vrše prevelik utjecaj na život prosječnog čovjeka, te aktualizira problem življenja u Hrvatskoj, smatrajući kako su u našem društvu moralni kriteriji izgubili svaki smisao, napominjući kako se na paleti različitih za društvo vitalnih funkcija nalazi pozamašna količna polusposobnih, ali podobnih ljudi. Ivanković ovom svakako kritičkom izložbom na zanimljiv način daje do znanja kako smatra da su svi stupovi našeg društva zapravo u osnovi jednaki, ono što ih razlikuje samo su nijanse. Ili kako bi se u narodu reklo – svi jednako smrde. Nina Nemec |
|