Neke se slike vraćaju noseći sa sobom jednaku tugu, gorčinu i beznađe kao onda kad sam ih prvi put vidjela. Pomislim, trebala bih nešto učiniti. Ne činim. Čak i oni za koje mislim da su u strukturama (nismo li svi?) koje bi mogle mijenjati stvari i odnose, prividno ništa ne poduzimaju ili ne dovoljno da se stvori dojam boljeg. Slike se ponavljaju u izrazima lica novih ljudi u drugim ratovima. Pomislim, kako je naivno vjerovati da se to ponavaljanje može prekinuti.
Vedran Ivanković slika ciklus slika, akrila na platnu i papiru odabirući kadrove video snimki iz Domovinskog rata. Uzima krupne planove civila, običnih ljudi koji su suočeni s ratnim stadanjem izgubili sve, najviše i najbolnije, vjeru u ljudskost. Čini mi se da ih prepoznajem. Znam u kojem su dijelu kolone stajali. Ta su nam se lica svima urezala u pamćenje. Odabir bespoštedno jarkih i kontrastnih boja obilježje je cijelog ciklusa. U ovom ratnom narativu nema mjesta za pastelne boje kao niti za autentične boje jeseni devedesetih. Slike su nastale 2012. i 2013. godine, u vremenskom odmaku koji nije utišao tugu i gubitak, besmisao. Te se snimke ponovno puštaju uz godišnjice, više ili manje primjerene govore. A nova stradanja gledamo svakodnevno, ona su iz nekih drugih krajeva. Neka više ni ne osjećamo. U središtu slikarsta Vedrana Ivankovića je pojedinac čiji se život našao u vrtlogu ratnih zbivanja, on je sučen sa smrću, neposredno i okrutno. Ivanković bira upravo pojedinca, ne raspreda o kontekstu, on bira osobu koja za svoje bezizlazno stanje ne pronalazi opravdanje u političkom i povijesnom tijeku događaja, to je osoba koja je ovdje i sada ostavila sve iza sebe, koja je gledala ubijanja najbližih i koja nije sigurna što ju čeka. Kadar koji odabire iz videosnimke je krupni plan žrtve u izrazu najtužnije grimase lica, dubokih sjena i ukošenih linija polusklopljenih očiju. Obradom odabranog kadra, pojednostavljuje volumen, sumarno slika u otocima boja, gubeći voluminoznost i tonalnu gradnju te se približava vizualnoj logici hladnog videozapisa. Pa ipak, to renderiranje slike (proces stvaranja slike pomoću programa, dodavanje specijalnih efekata) prisutno je u povijesti umjetnosti još od Warhola – sjetimo se samo njegovih pojednostavljenih portreta u sitotisku ili verzija obrađenih fotografskih predložaka kod mlađih naraštaja zagrebačke akademije (posebno Rončevićeve i Keserove klase). Kod Ivankovića, koji je bio splitski student, renderirana slika nema ono osnovno obilježje – banalnost u izboru motiva, slika zbog slike same, prizora koji bi bio ovdje bez značenja. Naprotiv, izbor motiva je jednoznačan i važan, ponavlja se kroz cijeli ciklus, kao da svaku žrtvu želi poimence spomenuti. Zbog toga se čini suvišno ispisivanje dijela teksta dr.med. Elvire Koić «Lica i naličja straha» na nekim slikama. Slikarskim postupkom nam strah pred smrću postaje blizak – to smo mogli biti mi osobno, suosjećamo sa svjedokom. Prenoseći izraz lica žrtava i postavljajući ih na zid galerije, slikar poziva na dijalog. Upravo dva pitanja koja se nameću u promatranju Ivankovićeva ciklusa u potrebi za dijalogom dobivaju odgovor. Zašto nakon dvadeset godina tematizirati rat i zašto prepisivati iz medija videozapisa u medij slikarstva? Distanca koju čini prepisivanje medija u slikarstvo možda je samo jedan od iskoraka: ukazivanje na besmisao rata u očima običnog čovjeka, autorova osobna terapija, analiza i borba protiv straha. Ponovno, neka vrsta intimnog dijaloga. Potreba za dijalogom i rješavanjem otvorenih pitanja ne prestaje ni dvadeset godina poslije, posebice imajući na umu suludu povijest naših prostora koja se ponavlja. Ovim ciklusom Ivanković problematizira sjećanje, ratnu traumu i strah kao sveprisutni fenomen. Stavljanjem pojedinačne žrtve u prvi plan posramljuje našu nemoć i traži gestu ljudskosti, ispriku. Kao što su mnoge žrtve čekale na onu antigonsku gestu posipanja zemlje, dostojan ukop. Nevjerojatno je to čekanje i količina mržnje koja ponavlja ratove. Petra Vidović |
|